MORANA

Ne ide uvijek
jaka riječ niz usne
Prođe vrijeme
i mnogo više
pa tek
kad zanos neuspjeha
otuđi mi snagu niz koljena,
strovali me
pa me probudi
tek kad jedan san
nekud, o neznanoj ispričan:

otkrije me
koliko skrivenja imao nisam
ni prvi put kad gol stajah

I šta ću znati?
Kome pokaz'ti na dubok otisak u snijegu,
Prastaro pismo pišem
i svaki put
jednu riječ:
dva traga, duboka
pišu koljena
dva klina,
vrela u snijegu.
Kako znati?
Gdje razlikovati
prvi
i zadnji
kad neću biti tu
tek da pročitam,
da vidim.

Obriši mrčninu s lica,
nisam ti ja vrijedan
ni noći ove...
Sad da me vide
razbile bi me slike i lica moja
i sve da ti stotine dam
svako će reći isto...

Ovo srce ne voli više

Haljinu bijelu
što si čuvala za me
pokazaćeš drugom,
možda ćeš mu i crninu nositi...
a znaj da nije lahko
poželjeti ti sreću
tamo nekud...
Na vrh jezika prelomi se riječ
pa ti ipak ćutnjom kažem

Uz mene mila, ostala bi sama.

Sanjam te,
smiješ se...
i ko da sve znaš
a ja ne znam
ni san dovršiti ovaj...
meni uvijek ostaje tuga.

Sanjam
ljudi se vole,
i nikom ne smeta
ćelava pjevačica -
zar morala je biti takva...
Ostaj dok zavjesu ti spuste,
vičem, a samo Bog me čuje...
rastaču se u grlu
nerečeno i ostavljeno
vičem!!!
Daj mi dan svaki da bude ko bis
da te vidjeti mogu
i čuti...
ti smiješ se
a ja ne znam
ni san dovršiti ovaj...

i nije što zima je -
ostani,
grij ovu dušu
pred kišama
gdje tumaraju prošlosti
ostaj mi
Nerečena moja!


Sanjam mila,
budna oka...
I kome da vičem sad
kad pozornica je prazna
prosuli se i zastori crveni...

Sanjam te,
smiješ se...
a ja ne znam
ni san dovršiti ovaj...
meni mila uvijek ostaje tuga.


In Memoriam
Selmi Imamović (20.09.1983. - 27.11.2008.)

Pitao sam te jednom
čega ćeš se sjećati...
A, da,
mrtve se ne sjećaju
barem nećeš...
mirisa trave,
grumenja zemlje
Nećeš znati -
ni da li je kiša padala tu noć
da li je vjetar moj miris u nevrat nosio...
Hoćeš li se zvuka sjećati?
Kššš... - TUP!!!
Dobro ću te smjestiti,
Ova zemljana postelja
i nije tako loša
Reci jel' toplo?
Jel' dovoljno duboko?

Ma zakopaću te i dublje
- za svaki slučaj...

E sad pjevaj!

Još te se sjećam
i ne bude lako
Navikao sam gledati
samo jednu stranu ogledala
samo jedan okus
kol'ko gorak može biti...
i jedan muk odslušam dvaput
samo jedan...
A i tebe -
po meni znaju
pjevaju te ulice
i kafanski stolovi.
Znaju ti godine
ja ništa krio nisam
Još ti i imena
ruka sama piše,
snovima me lažu
neke nove žene a ja...
Još te pod kožom nosim
i nije lako -
Nekad ubijem,
makar životinju lišim života
samo da te ne vidim više.
Svaki dan - po jedan mrav.

Reči nikom!

ja kleta dušo

izgubi-lijenosti-ma

ja svukad dadoh

svakjoj i žal-jem

što sad ne mrem ti

ko čovjek dati

života cijelog – ženo!

Spjevje i suzje

svakjoj

a poslije sam

u papirje pis'o:

jebjoj!

O, reči nikom!

ja morna dušo.

Svaku sad sklonte

sa biljega mojih

Ovaj sušanj

vidje kraljevnu svoju!

Na! I šibmaj!

i kleti!

Pa mi krvlje

niz leđove se sli

a uz noge, plami mi vri

O, bole ove

srci trnci vole...

Gle:

to ko noći,

Večeras vas napuštam
i nije da to želim
proći će kolona
sve ulice moje
i koraci
i nijedno lice prepoznati neću
hoće li me znati?
hoće li riječ moju usniti?
ijedno?
a pred jamom možda jedno
samo i nijemo
nestaje ko nijedno

Večeras, napuštam
i krčme i hareme
i svijeti i samoće
i nije da to hoću
pod nebom ja moram.

Tad ću biti ničiji
samo cvijet jedan
nad prsima što će prsnut'
svakog proljeća
da vas sjeća na jesen
svakog ljeta
spržen padati
da vas napominje na zimu...

Makar za jednu...

ime joj ne znam,
a možda će kosu svoju
po kući vječnoj mojoj
rasuti u jadu...
lica joj ne znam
nit' riječi razumijem

Znaću je po suzama...

O noć mi budi!
obvij me mjesečinom
pripij mi se uz grudi
Moja noći budi!
Digni me u svetosti
stegni mi srce
za sad
za vječnosti
O noć mi budi
pa mi se u krilu sklupčaj
perjem ću te milovati
o grijeha me otrijezni
noći mi budi!
Svijeta li čudnog
o vremena
život s noći se budi
i dan mi je noć
noć mi sve
Budi mi sjećanja
ugasla i mrena
budi mi život
moja moći budi!

Za moje greške.
Za moje krivde.
Ti prava budi!

Sakriću te od sebe

svitanjem

zoro, da Bogdom ne svan'la

glavom ću daleko

nek' tijela ti ne gleda

pokriću oči

i kad se svlačiš

i oblačiš

Morio bih te

milovanjem...

volio bih te

do pred jutra...

Al' tebe danju nema

skitaš mi se mislim'

pjevaš...

Skrio bih te

sunca umiranjem

okovao te studeni

tijela

da ti život cio gledam

pa mi gola

o sebi pričaš...

Skrio bih se,

u kazamate, u tamnice

odjeće me oslobodi

Sakriću te od svijeta

i vijeka

A mre sve, nema

nikud,

odasvud...

ti bi samo pjevala

Kako si mi ove noći
Trni li ti koža
kad duša mi se otme od tijela
i sleti na te oko ponoći.
Otkine li se drhtaj
na svaki vjetra šapat
pa mjesečinom pošaljem ti
glasove u snove
i tad ne znaš...
Jer svaki uzdah tvoj
vri mi do pameti
pa me sludiš -
to kazna mi je od Boga.
i gorim, još za života
kad pored Njega
tebi služim...
Samo ne gledaj ove plačne oči
kad smak svjetova
stupi nam i u ponore panu
i sva siva lica što hvališe i pjevaše
o svjetlosti, o danu
Ne gledaj ove moje oči
što se navikle na te tvoje
Ne gledaj ovaj talog od grijeha,
nikada ljubavi,
Ja velik ću tek tada biti
a ne okreći se, nemoj...
ni plakati
za ovim srcem
što će pred ognjem narasti
Ti u vatru ući nećeš!!!
Ja ću srcem Džehennem do vrha napuniti!